KREIRANJE NOVIH PRIČA KROZ MITOLOGIZACIJU ŽIVOTINJA U DJELIMA O. IRVANECA

Dariya Pavlešen

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

KREIRANJE NOVIH PRIČA KROZ MITOLOGIZACIJU ŽIVOTINJA U DJELIMA O. IRVANECA

Abstract: In his works, Oleksandr Irvanets uses images of the world already present in the minds of readers and successfully deals with a variety of symbols, knowledge and stereotypes that we have, especially regarding animals. Using stereotypical linguistic images of monster animals (novel „Ochamymrya“) and a beautiful animal („Liebenkraft’s disease“), Oleksandr Irvanets develops these images, upgrades them, adds a new meaning to them in the context of the created literary text’s realities and builds an entirely new and peculiar myth about his animals, generating an artistic image (fiction) and creating new stories that speak about these beings, their history of origin or disappearance.

Keywords: mythologization of animals, associonym, O. Irvanets

Oleksandr Irvanec

, zapaženi suvremeni ukrajinski pisac i prevoditelj, nagrađivani je autor mnogih pjesama, kazališnih komada i romana.

U svojim tekstovima Očamymrja i Liebenkraftova bolest koristi dva različita pristupa u oblikovanju svojih književnih junaka-životinja. Koristeći slike svijeta koje su prisutne u svijesti čitatelja, autor vrlo uspješno obrađuje razne simbole, znanja i stereotipove. Upotrebljavajući stereotipne jezične slike o životinji- monstrumu (Očamymrja) i divnoj životinji (Liebenkraftova bolest), Oleksandr Irvanec te slike razvija, nadograđuje ih i daje im novo značenje u književnom tekstu. Na takav način autor gradi posve nov i osebujan mit o svojim životinjama, generirajući umjetničku sliku (fikciju) i stvarajući nove priče koje o tim bićima govore, koje pripovijedaju o povijesti njihova nastanka, životu ili nestanku. Dakle, u dva prozna djela Oleksandr Irvanec obrađuje motiv životinje služeći se raznim književnim tehnikama, stvarajući i pridajući tim likovima široku psihološku, socijalnu, političku i moralnu problematiku. Prije svega valja obratiti pozornost na to da O. Irvanec kreira takve životinje, od kojih jednu čitatelj prepoznaje kao monstruma, ili upravo suprotno, kao divno i junacima „nepoznato“ biće u opisanoj realnosti književnoga djela. Autor postiže prepoznavanje već samim imenovanjem životinja.

1

Oleksandr Irvanec rođen je 1961. u Ljvivu. Trenutačno predaje na Nacionalnom sveučilištu

Ostroška akademija. Zajedno s Jurijem Andruhovyčem i Viktorom Neborakom 1985. g. osnovao

je pjesničku grupu Bu-Ba-Bu, koja je kroz književne performanse progovarala o ukrajinskoj

stvarnosti. Autor je dvadeset pet knjiga poezije, proze i drame. Djela su mu prevedena na brojne

svjetske jezike.

Znanstvenica Olena Selivanova leksičko-semantičko polje razmatra kao paradigmatsko ujedinjenje jedinica određenoga dijela jezika prema zajedništvu integralne komponente značenja (arhiseme). Leksičko-semantičko polje ima svoj centar koji uključuje najčešće korištene riječi s jarkom integralnom komponentom, ali i periferiju, koja sadrži stilistički obojene riječi, manje učestale u korištenju (Селіванова 2006: 282). Upravo takve, stilistički obojene riječi (Град, Оч- амимря) koristi O. Irvanec. Na primjer, leksem Grad (Град) koristi se s ciljem namjerne stilizacije, stvaranja kolorita epohe. Tako se čitatelju prikazuje slika koju on istovremeno prepoznaje, ali sam je ne bi mogao rekonstruirati jer ona se ili već dogodila u davnoj prošlosti, ili se tek treba dogoditi u budućnosti.

Leksičko-semantičko polje grad (місто) u oba književna djela bitan je strukturni i semantički element jezične konstrukcije tekstova O. Irvaneca. Jezik je odraz kulture, folklornog nasljeđa i vjerovanja naroda, a promjene u kulturi vode prema promjenama u percepciji svijeta i istovremeno ih odražavaju, što je prikazano u književnim tekstovima.

Sve spomenuto u vezi je i s vrstom tropa kao asocionim-simbol u postmodernističkoj književnosti. Asocionim-simbol u sebi uvijek nosi određenu zagonetku koju svaki put treba dekodirati, jer on ulazi u estetski sustav određenog književnog djela i čak može sadržavati nešto što ne vidi ni sam pisac ni recipijent, a u tome je skrivena potencija: u budućnosti vidjeti nešto što karakterizira to doba, skriveno u asocionimu-simbolu (Галич 2009: 19). Iako je asocionim kao termin nastao relativno nedavno, kao umjetnička pojava poznat je još od antičkog doba i sastoji se u „grafičkom isticanju bitnoga u razumijevanju podtekstnoga značenja umjetničkog sadržaja riječi na način da je se piše velikim početnim slovom“ (Га- лич 2006: 221). Dakle, asocionim je trop, u čijoj osnovi leži prijelaz iz općeg naziva u vlastito ime. A kad imamo spajanje semantike konkretnog i općenitog značenja, govorimo o iznimnoj moći stvaranja asocijacija. Takve asocijativne linije mogu imati vrlo raznoliku razgranatost i usmjerenost. To su asocijacije vezane za korištenje frazeoloških sredstava, koje bude određene slike i predodžbe za određen tematski niz, asocijacije na tekstove ili krug autora, određeno djelo, estetski objekt.

Zato su tradicionalni simboli iznimno živući i imaju mogućnost transformacija.

Jezična simbolika nije nešto okamenjeno, ta se pojava mijenja ovisno o povijesnom razdoblju.

Takvu funkciju simbola mogu steći riječi koje ju nisu prije imale, ili obratno, simbolično značenje riječi može se izgubiti. Svaki nacionalni jezik ima svoje posebnosti pri stvaranju slike simbola i u biranju samih riječi ili pak u karakteru značenja i izvorima nadopunjavanja jezične simbolike. Ali postoje i simboli koji se uz nacionalne osobine mogu prepoznati u svim jezicima.

Roman Liebenkraftova bolest, ili kako ga je u podnaslovu definirao sam

autor – sumorni roman, ima sva obilježja distopije. U njemu se opisuje tmurna

realnost u kojoj su zabranjena djela antičkih klasika, a novi naraštaji malo ili

gotovo ništa ne znaju o stvarnome svijetu koji je bio prije njih, no svijetu koji i

nadalje egzistira izvan granica Države. Zato stanovnici jednoga grada u Državi (u kojoj se radnja odvija) imaju snažno iskrivljenu sliku i percepciju stvarnosti, čega većina stanovnika nije ni svjesna. U tom se Gradu pojavljuju tragovi nečega što je moralo nestati iz te zemlje jer nije bilo funkcionalno, korisno, „potrebno“ tom dijelu čovječanstva, a zapravo je to bila tek jedna u nizu apsurdnih odluka Države.

Tako glavni junak saznaje od starijeg kolege-glumca da su prije postojali kazališni komadi koji nisu govorili o postignućima industrije i napretku poljoprivrede, da su postojali predmeti koji nisu bili korisni nego su imali estetsku funkciju, da su postojale „beskorisne“ i stoga uništene životinje, da je postojala ukusna hrana, da je život imao više „okusa“. Na takav način glavni junak Igor saznaje da su nekoć postojale mačke. Mačke su životinje kojih više nema, a Igor ih nikada nije vidio ni uživo ni na snimkama. Jedino čega se sjeća dječja je knjiga pjesmica koju je vidio u knjižnici prije nego što se otpočelo s „čišćenjem arhaične literature“. U toj je knjizi jedna pjesma govorila o toj životinji. „Vidio je sliku neke čudne, ali simpatične životinjice s malim ušima, prćastim nosom na okrugloj njušci… Polako je počeo čitati pjesmicu ispod slike – i ništa nije razumio. Nešto se tamo pričalo o mačku, točnije o „maci“, o mlijeku i vrhnju, i još neki čudni glagoli:

„mijauče“, „prede“…“ (Irvanec 2015: 50). Kasnije stari glumac Semen Markovič u razgovoru žali što su ih uništili, jer su mačke u sebi imale nešto bitno: „Mačak, on je bio sasvim nepotrebna životinja… Mačak je bio jednostavno – ljepota. Onakva čista ljepota, koja ničem nije služila.“ (Irvanec 2015: 49 – 50).

Vidljivo je kako je mačak opisan kao izvor nježnosti, ljubavi, kao nešto što na neki nepoznat način usrećuje čovjeka i nove naraštaje građana Države, kao neka divna nestala životinja. Igor počinje razmišljati o njoj, želi je što bolje upoznati, zamišlja je, iako je svjestan da je to više njegovo sanjarenje nego istina. Na isti način ljudi počinju zamišljati i rekonstruirati slike izumrlih dinosaurusa. Upravo zahvaljujući takvom opisu divne nestale životinje, lako nam je shvatiti u kakvom svijetu živi Igor, a jedna epizoda s mačkom otkriva nam mnogo više o Državi nego bi se to moglo ispričati na desetak stranica. Autor je uspio izgraditi cijeli sustav u kojem Igor živi i stvoriti priču o postojanju i nestanku jedne životinje, i sve to nenametljivo, u usputnim razgovorima junaka romana.

U Očamymrji (Povisti bezvremjanyh lit) raste, razvija se i stvara pravi

monstrum. I u ovom se tekstu radi o tmurnoj realnosti, alternativnoj povijesti i

mogućem razvoju događaja poslije Čornobylja (Černobila), u kojoj jedna nepoznata

životinja – Očamymrja, mutira, raste i postaje lovac na ljude. Postaje pravo

mitološko čudovište te kao zmaj iz legende prijeti svim ljudima i postojanju Grada,

točnije onome što je ostalo od Kyjeva (Kijeva) poslije „velikih bljeskova“. Zato

se u članku razmatra problem remitologizacije lika zmaja-monstruma u kontekstu

djela Očamymrja i istrijebljene životinje u romanu Liebenkraftova bolest. Predlaže

se ideja o tome da se u prvom slučaju folklorno-mitološka slika nanovo osmišljava

u spomenutom tekstu te da se adaptira prema potrebama autora, dok se u drugom

koristi književna tehnika karakteristična za opisivanje izgubljenog svijeta u

distopiji. Razvijajući misao o univerzalnosti određenih mitologema, A. Njamcu tvrdi kako teme, slike i motivi, koje se ponavljaju u književnosti raznih vremena i zemalja, često dobivaju novo značenje i sadržaj koji ovisi o potrebama te epohe (Нямцу 2009: 3). Na takav način ukrajinski pisac O. Irvanec, koristeći tradicije književne mitologizacije i remitologizacije, mijenja tradicionalne ukrajinske i svjetske mitološke slike ovisno o potrebama književnog djela i uloge životinje u tekstu.

O. Irvanec u svome tekstu spaja autorsko i mitološko, zahtijeva od čitatelja analizu korištenih mitologema i uzimanje u obzir starih usmenih folklornih izvora te djela njegovih prethodnika koji su također svjesno ili nesvjesno koristili arhetipove. Takav je lik zmije i zmaja monstruma koji se često pojavljuje u ukrajinskom folkloru i književnosti. Mitologem čudovišta, zmije i zmaja, tumačenje prirode, nadnaravnih osobina i mogućnosti tog bića pitanje je koje odavno zanima znanstvenike. Proučavanje problema interpretacije folklornih slika i junaka u ukrajinskoj književnosti zanimalo je mnoge književne kritičare i teoretičare (V. Agejeva, O. Korabljova, N. Meljnyk, R. Movčan, J. Poliščuk i drugi), međutim, najčešće je to bio tek jedan dio komparativne analize. Tako se karakteristika zmaja i zmije sagledavala u kontekstu biblijske mitologije, iako književni izvori pozivaju i na druge slike i likove ukrajinske i europske mitologije.

Premda ta tema nije nova u interpretaciji književnih tekstova, mitologem zmaja u kontekstu djela Očamymrja Oleksandra Irvaneca nije se detaljno razmatrala.

Veliki broj književnih interpretacija zmaja i zmije možemo objasniti tradicijom mitologije i religije. Zaseban kult zmaja postao je nezaobilazan u ritualu inicijacije.

U nekim mitologijama zmaj se transformira u biće koje je negativno utjelovljenje nižeg, onostranog svijeta. Takvo je utjelovljenje mitološke slike zmije i zmaja u europskoj mitologiji vidljivo u biblijskim legendama, u kojima se zmija s jedne strane nalazi na Drvu Života, a s druge utjelovljuje lik vraga koji je „zaslužan“

za prvi grijeh (Фєтісова 2014: 266). U kršćanskoj tradiciji legendi glavna uloga junaka koji pobjeđuje zmaja pripada svetom Jurju (Juriju, Georgiju), a sama se pobjeda tumačila također i kao pobjeda Crkve nad poganstvom.

V. Ivanov i V. Toporov tvrde kako se urušavanje „starih mitoloških sustava odvijalo u nekoliko smjerova: jedan od njih prijelaz je mitološkog junaka s viših razina na niže, s kruga pozitivnih likova u krug negativnih… (Матюхіна 2011:

121)“. Tako se zmaj pretvara u simbol zla, a u slavenskom se folkloru ukorijenio u liku zmaja koji je prekriven ljuskama, kao divovski gušter s jednom ili s nekoliko glava, s velikim krilima i kandžama, koji riga vatru. Najčešće legende o tom biću povezuju se s motivom borbe i pobjede zmaja ili pak suživota zlog duha s djevojkom.

U folkloru mnogih naroda postoje priče o junaku u kojima on uspijeva spasiti ljude

pobijedivši zmaja (sveti Juraj, Krak (Krakus), Dobrynja Mykytyč, ukrajinski Kyrylo

Kožumjaka, kovači Kuz‘ma i Demjan). U ukrajinskom folkloru posljedica takve

pobjede nastanak je legendi o rijeci Dnipro (Dnjepar) i Zmijevim Valama. Narodna

fantazija često je poistovjećivala zmaja sa zvijezdom padalicom ili munjom, a

nevrijeme kao prirodna pojava simbolizirala je dvoboj boga sa zmajem (mitovi

naroda Indije, Perzije i Grčke, bogatyrski ep). Dakle, slika zmaja kao htonskog čudovišta jedna je od najstarijih slika (Фєтісова 2014: 266). Njegova sposobnost upravljanja snagama prirode često se asocira u narodnoj svijesti s grmljavinskim olujnim oblakom, mrakom i smrću, dok je sama oluja simbolizirala dvoboj junaka i čudovišta. To je i razlog zašto je junak Očamymrji namjerno prikazan s elementima folklorne tradicije i aluzijama na djela stare ukrajinske književnosti (Slovo o vojni Igorevoj, Povijest minulih ljeta) te je okružen legendama koje postoje u narodnoj tradiciji ili su ih izmislili autori uvrštavajući u njih ključan motiv borbe sa zmajem.

Glavni junak mora pobijediti zmaja, čudovište-mutanta koje napada stanovnike Grada, onoga što je ostalo od Kyjeva (Kijeva), dakle smješta radnju na isto mjesto koje se spominje u ukrajinskoj folklornoj tradiciji: „A nizvodno od Rijeke Grad stoji. Veliki, bogati i slavni. Nitko, čak i od starijih… ne može reći, kada je nastao Grad kod Rijeke“ (Irvanec 2010: 130). Međutim, isto tako u tekstu se divovski gušter se naziva Godzilla povezujući na taj način izgled folklornog čudovišta sa suvremenom filmskom produkcijom: „Reci, može li se uopće pobijediti tu Godzillu prokletu?“ (Irvanec 2010: 207). Prema ukrajinskoj folklornoj predaji, koja se aktivno koristi u suvremenoj književnoj interpretaciji, jazbina zmaja koji je živio ispod Kyrylivs‘kyh pećina, „vodi do samoga pakla (Лузіна 2012: 180)“, a samo čudovište u razna vremena pobjeđivali su knez Kyj („Pobijedivši, Kyj je upregao Zmaja u plug i izorao zemlju. Iz tih je brazda nastao Dnipro (Dnjepar), dnjeparski pragovi te nasipi uzduž Dnipra, koji su dobili naziv Zmijevaly (Zmajevi nasipi) (Лузіна 2012: 116)“) i vitez Dobrynja Mykytyč. „Bylyny pripovijedaju kako se za vrijeme vladavine kneza Volodymyra Krasno Sunce zmaj opet pojavio.

Otimao je žene za svoje supruge te je oteo i kneževu nećakinju, Zabavu Putjatyčnu.

Tada ga je pobijedio jedan od tri viteza! (Лузіна 2012: 348)“. I jedan i drugi folklorni lik dio su trijade (Kyj, Šček, Horyv i Illja Muromec‘, Dobrynja Mykytyč te Aljoša Popovyč) (Фєтісова 2014: 267). U opisu života stanovnika Grada koristi se groteskno prikazivanje raznih pojava. Autor u prvom redu koristi književnu tehniku pomoću koje može pokazati prenaglašenu degeneraciju raznih postojećih pojava u suvremenom, socijalnom, kulturnom i političkom životu. Preuzevši motiv iz legende i bajke o borbi zmaja i Kyryla Kožumjake, O. Irvanec transformira postojeću legendu i stvara novu, u novom vremenu i svijetu, s novim, neočekivanim završetkom.

LITERATURA

Irvanec 2015: Irvanec, O. Liebenkraftova bolest. Zagreb: Edicije Božičević, 2015.

Галич 2009: Галич, А. О. Асоціонім-символ у постмодерному тексті. – Вісн. Луган. нац.

ун-ту імені Т. Шевченка. Сер.: Філол. науки, 2009, № 18, с. 17 – 25.

Галич 2006: Галич, В. М. Асоціонім як троп і предмет зображальної публіцистики. – В:

Актуальні проблеми слов’янської філології. Вип. ХІ: Лінгвістика і літературознав-

ство. Ніжин: ТОВ Видавництво «Аспект – Поліграф», 2006, с. 221 – 230.

Ірванець 2010: Ірванець, О. В. Загальний аналіз: оповідання, повість. Очамимря. Хар- ків: Фоліо, 2010.

Лузіна 2012: Лузіна, Л. Київські відьми. Меч і Хрест. Харків: Фоліо, 2012.

Матюхіна 2011: Матюхіна, О. А. Культ змій у віруваннях народів Євразії. – Вісник На- ціонального авіаційного університету. Сер.: Філософія. Культурологія, 2011, № 2, с. 120 – 123.

Нямцу 2009: Нямцу, А. Про проблеми функціонування «літературних архетипів» у єв- ропейському загальнокультурному контексті. – Слово і час, 2009, № 9, с. 3 – 14.

Селіванова 2006: Селіванова, О. О. Сучасна лінгвістика. Термінологічна енциклопедія.

Полтава: Довкілля, 2006.

Фєтісова 2014: Фєтісова, О. Міфопоетика образу змія в контексті сучасної української

жіночої літератури. – в: Теоретична і дидактична філологія: Збірник наукових

праць. Випуск 18. – Переяслав-Хмельницький, 2014, с. 265 – 269.